Olafur Eliasson i sjenke prostranih putujućih ogledala, dio drugi
Shadows travelling on the sea of the day je umjetnička instalacija čuvenog dansko-islandskog umjetnika Olafura Eliassona
Shadows travelling on the sea of the day
Umjetnička instalacija Olafura Eliassona nazvana “Shadows travelling on the sea of the day” jedna je od mnogih vrhunskih djela koja se podugnuta u Kataru na otvorenom. Nalazi se, isto kao što je to slučaj i sa Richard Serrinim remek djelom “East-West/West-East“, u srcu grubog pustinjskog pejzaža, ali ovoga puta prema sjeveru od glavnog grada Dohe. Do nje se može doći tako što se prođe pored tvrđave Zubarah, koja je pod zaštitom UNESCO-a i napuštenog sela Ain Mohammed, udaljenog od pomenute tvrđave tačno 3.5 kilometara.
Eliasson je angažovan od strane vladine institucije Qatar Museums kojom predsjedava šeika Al Mayassa bin Hamad Al Thani, mlađa sestra današnjeg Emira Katara, šeika Tamim bin Hamad Al Thanija, da kreira još jednu umjetničku instalaciju u srcu Katara. Svečana inauguracija održana je samo nekoliko nedjelja prije početka Svjetskog prvenstva u fudbalu, dakle 24. oktobra 2022. godine. Umjetničko djelo vidljivo je izdaleka, ali se najbolje doživljava kada mu se u potpunosti priđe. Udaljeno je od parkinga ne više od 1500 metara, a njegove gostoljubive sjene nagrađuju cjelokupno putovanje i dojam. Dvadeset okruglih formi, tri pojedinačna prstena i dva dvostruka prstena koji čine ovu umjetničku instalaciju specifičnu za određeno mjesto, a i vrijeme, na prvi pogled izgledaju kao da su razbacani po pustinjskom krajoliku nasumično.
Donja strana okruglih krovova prekrivena je ogledalima, odnosno panelima, reflektujući zakrivljeni segment cijevi koji podržava krovnu konstrukciju. To stvara vizualnu iluziju cijevi koje se udvostručuju u potpune prstenove, povezujući stvarni krajolik s reflektujućim prostorom. Posjetitelji koji stoje u hladu krovova mogu doživjeti trenutak dezorijentacije, pa čak i iluzije, uhvativši sebe i svoju okolinu u odrazu naopako u panelima iznad.
Prostrane, pješčane ravnice posute tragovima životinja, pustinjskim biljkama i formacijama stijena šire se oko instalacije na kilometre, potičući promatrače da dođu u kontakt sa sobom i svojim okruženjem. Kada pogledaju prema gore, stropovi opremljeni velikim ogledalima reflektiraju pješčano tlo ispod. Umjetnik želi da gledatelji shvate da kada pogledaju prema gore, zapravo gledaju natrag prema dole. To je poziv putnicima i posjetiteljima da promišljaju svoju povezanost s tlom, sa svojim neizbježnim korjenima i svojim bivstvovanjem. Treba naglasiti da su korijeni u Kataru jako bitni u svakom smislu te riječi. Ovdje su žitelji jako ponosni na svoje porijeklo, kulturu, formu i običaje, od kojih nikada ne bježe, i sa velikim dostojanstvom ih prezentuju u svakoj mogućoj prilici.
Ogledala također odražavaju njihove polukružne potpore, upotpunjujući ih u savršene krugove. Povezani stropovi odražavaju isprepletenost krajolika, skulpturalnih elemenata i posjetitelja. “Shadows travelling on the sea of the day” slavi sve što ga okružuje, kako prirodni krajolik, tako i kulturnu sferu. Prema Eliassonu, umjetničko djelo se može vidjeti i kao kanal za dijalog, apsolutnu konverzaciju između svih posmatrača, samog autora, teoretičara umjetnosti, kao i medija. To je često narativ za kojim se danas teži. Izrazio je nadu da kreativne saradnje poput ove mogu pružiti “produktivne načine za nas da se međusobno susrećemo preko zajednica i kultura, kako sada, tako i u nekom dugoročnom smislu”.
Umjetničko djelo također ima za cilj osvijestiti posjetitelje o ljepoti i složenosti okoliša, te tako doprinijeti podizanju svijesti o klimatskoj krizi i promjenama sa kojima se današnji svijet učestalo susreće.
Epilog
Listajući tada “Art Now” autorice i kustosice Ute Grosenick, u potrazi za novim umjetnicima, njihovim idejama i dostignućima, često sam zamišljao da ću jednoga dana imati priliku izbliza da vidim neka od prezentiranih djela. U trenucima sumnje, a bilo ih je naravno, smatrao sam da je moja ideja izvrsna i pozitivna, ali je gotovo nemoguće ostvariti. Jer, biti student je predivna emocija, nevjerovatno iskustvo i putovanje. Granice gotovo da ne postoje. Čemu i kome one zaista služe i zašto uopšte egzistiraju i danas? Ipak, dnevna besparica, nedostatak mogućnosti i posla za mlade ubija ono zrno kreativnosti, dječije domišljatosti i umjetničke poletnosti. Gotovo dvadeset godine poslije, nekom čudnom magijom, susreo sam se ponovo sa neobičnom energijom Olafura Eliassona. Ovoga puta licem u lice, u pustinjskom pejzažu, i dinama oivičenom, dalekom Kataru. I tako postadoh ne baš slučajni sudionik mnogih velikih i spektakularnih izložbi, kao da sam u samom Parizu, Berlinu ili New Yorku. Može li Katar biti novi centar svijeta?
To je pravi dokaz da ogromna želja može da nadjača potencijalnu patnju i rijeke sumnji koje teku kao nabujala Miljacka. Nikada nisam mogao pretpostaviti da muzej može biti prirodni pejzaž i ambijent, bez preko potrebnih bijelih zidova i zarđalih eksera. Otvoren za sve, bez obzira na boju, porijeklo i znanje. Pod vedrim nebom, žarkim suncem i mnoštvom sokolova, koji tek kao da su se vinuli gore u potrazi za svojim plijenom. A svjedoci postojanja su i kamile, koje tuda često putuju same. Bez beduina, kojih je sve manje i manje. Jer, svijet se mijenja kao pijesak Sahare, naočigled svih nas. I vjetra, nijemog svjedoka, koji iznova gradi nove nanose, dajući pustinji neku posebnu notu blistavosti i sjaja.
Stoga je Katar, da se zaključiti, zemlja gdje san izričito postaje java, gdje umjetnost doprinosi sveopštem dobru, a ne samo pukom pojedincu i oholom kolekcionaru. Inovacije i novi koncepti, još od pamtivijeka uvijek odnose pobjedu nad starim, tromim i oronulim sistemom kojem je preko potreban “reset.”
I bez sumnje, novi lider kojeg sanjaju buduće generacije!